who said that the holocaust can't be funny. especially when you watch it in germany.
yesterday in the e-werk i watched movie named "train of life" by romanian director radu mihaileanu. this is funny and unreal story about the jews in dawn of the second world war, who decide to be deported their own way. that is to buy a train, dress themselves partly in germans, and partly in jews (well they didn't need to be dressed), and try to reach holy land of israel, via ukraine and russia. the trip soon turns out to be harder and more dangerous than they have expected.
this however gave the director great opportunity to portray picture of europe in those chaotic times: jews being deported, germans as a great danger, communist ideologists, even partisans, too few, and too disorganized to resist the events.
the story remains interesting throughout the movie. humor however is not very fluent. the director was obviously walking on the thin line of making such a horrible event as the holocaust pathetic and funny, and making a commedy with weired topic.
music was composed by bregovic, and was also one of the drawbacks of the movie. or maybe not, but to me some turbo-klezmer sound would be far greater soundtrack for the jewish road movie then gipsy brass orchestra (or i had so much gipsy brass music in my life). bregovic not really inventive, as he is, was lazy enough to write the complete soundtrack in one go.
therefore, director had to add gipsies, out of blue, to fit the music into the movie. and what we got in the end was a copy of black cat white cat. great idea watered down by poor director.
i expected this film to be more leaned towards benigni's "life is beautiful", since it came out at the same time. but we got one heavy kusturica-influenced holocaust movie.
it would have been very good movie had it not reminded on kusturica so much. anyway it remains one of the good movies with fresh and original screenplay.
gledam tako olimpijadu i razmisljam kako je bosna jedna vrlo sjebana zemlja...
gledao sam otvaranje olimpijade prije par dana i cudio se kako sam postao pravi zapadnjak. jer nikada do sada nisam cuo da postoji nekakva zemlja, koja se zove dominika. da preduhitrim one koji ce reci da sam papak zemlja nije dominikanska republika, nego jednostavno dominika.
u mojoj svijesti, a pogonjeno silnim nepoznavanjem geografije, ova zemlja je svrstana u nebitne, a u glavi se odmah stvorila slika da ovo vjerovatno nije ni zemlja nego komad kamena ili koralja negdje u nekom toplom moru. a onda sam da se utjesim pomislio da ovo nije nikakvo cudo da bas za dominiku nisam cuo jer danas svaka budala ratuje i proglasava svoju drzavu.
najtuznije u tome je koliko je nas briga za ono sto se desava u svijetu.
prosjecan zapadnjak (homo consumens), blage veze nema o geografiji. geografija kao apstraktan pojam gubi na bilo kakvom znacenju na cesti ili atoputu po kojim se on nije vozio. danska tako postaje zemlja koja se nalazi na kraju nekog njemackog atoputa, a ne obratno da je taj autoput tu da bi se moglo dovesti u dansku (a daj boze da vecina i zna kuda vodi koja cesta). geografija ili poznavanje svijeta, se svodi na par stereotipnih slika o svijetu: brazil - samba, fudbal, vrucina; afrika - crnici koji hodaju u gacama, vrucina; bliski istok - rat, spanija - more, lopta, nesto na sto se moderno zenama furati itd..
stoga ne cudi sto je poznavanje politickih prilika u svijetu, a koje je opet usko vezano za poznavanje geografije slaba strana svakog zapadnjaka. oni o ratovima, kao posljedicama politika, (odnosno nastavcima politika drugim sredstvima i karikama u bozijem uredjenju svijeta kako bi to slatkorjecivo rekao möltke) znaju ono sto im prezentuju mediji. uglavnom se radi o cijeni rata koju ce zapad morati da plati. niko ni ne pominje jadni narod preko cijih ledja se taj rat prebio.
za rat u iraku znamo svi, jer nam od tog ovisi komfor naseg zivota. ako se puno zagovna poskupice nam gorivo, pa dzaba nam nasa lijepa auta kada cemo morati hodati pjeske (ili kao turbulence pedalati biciklic). ilustrativan primjer: neki dan bijah upitan sta se to desava negdje u africi, jer stalno se prikazuje na televiziji. rijec je bila o krizi u darfuru. tek tad sam se zabrinuo, jer po zapadnjacima, rat u bosni je mogao trajati i danas. vjerovatno kada je srebrenica pala, vecina holandjana je razmisljala gdje ici za godisnji. sto je isto radila i kada je holandska vlada prezentovala dio istine o srebrenici. i boli holandjane i dalje, jer je srebrenica nesto sto lezi mimo njihovog iskustva. ideal demokratije vecini zapdanjaka svodi se na pune prodavnice, retail therapy, i sarene programe na televiziji.
iako su po poznavanju geografije bosanac nimalo ne prednjaci pred zapadnjakom, ako nista jer mu nije data sloboda da kao zapadnjak sjedne u avion i ode licno vidi tu spaniju ili se vozi autoputem za dansku. ali sto bosanac izgubi na znanju dobije na stavu: niko nije pametniji nego mi.
citajuci dnevnu stampu bosanac procita kako vecina engleske djece pojma nema gdje se na karti nalazi afganistan (bas bi me interesovali rezultati slicne ankete provedene u zenici), gledajuci televiziju na nasem jeziku, jer velika vecina ljudi u bosni ne govori nikakav strani jezik (iako oni tvrde suprotno), vidi samo lijepe stvari. nase televizije, sa maleckim izuzetkom hrt-a, su pojam politicke korektnosti. vecina programa je namijenjen zabavi naroda, ali brate zabavljaj ljude lakim temama: da li se neka glumica ofarbala, pusti mu da gleda kako ljudi igraju lopte. a tek dnevnike, covjek vidi samo opsti napredak. nigdje nije bolje nego kod nas, a najveci belaj je ako se negdje neko autom slupao. jos do sada nisam cuo da je u dnevniku raskrinkana neka sema korupcije. vecina programa je koncipirana da zatupi kriticku ostricu i ljude odvrati od analitickog razmisljanja. to su zapravo vrlo sareni programi.
narodu samo hljeba i igara, rekli su stari rimljani. i tu dolazimo do olimpijskih igara. gledam tako da cak i zemlje koje bi bosanac uvrstio u nebitne (azerbejdzan, mongolija, kazahstan, zimbabve, tajland i gruzija) imaju barem po jednu olimpijsku medalju, a bosna neima ni jednu, a da bude jos tuznije izvjesno je da jos zadugo nece imati ni jednu. jer nasi sportisti, koji svakodnevno donose medalje u bosnu bas uvijek zakazu kada se radi o kakvom takmicenju evropskog ili svjetskog nivoa. ispada da su one medalje zapravo sa nekih amaterskih sportskih takmicenja priredjenih za dan opstine. ali te medalje pale u bosni u kojoj i onako niko nista ne zna.
if you search the net in order to find useful lab view program that estimates settings required to measure turbulence properties with hot-wire, you won't find one. so i had to write one.
it can be downloaded as a zipped file or executable file. the latter however requires labview engine.
here is short background on it.